Trebinje je proteklih dana potresla vijest o bivšem nastavniku iz grada koji je, zajedno sa još nekoliko osoba, osumnjičen za učešće u dječijoj pornografiji. Iako je akcija policije pod kodnim nazivom „Karika“ otkrila jezive detalje o mreži koja je navodno dijelila i posjedovala eksplicitne sadržaje s djecom, bivši nastavnik je nakon nekoliko dana pušten na slobodu.
Okružno tužilaštvo u Bijeljini tražilo je da on i još jedan osumnjičeni ostanu u pritvoru, ali je sud odlučio drugačije – dok su druga dvojica iz iste akcije i dalje zadržana. Vijest o njegovom puštanju izazvala je šok, bijes i strah među roditeljima i prosvjetnim radnicima.
Jer, kako mnogi kažu – ovo se ne dešava negdje daleko, ovo je ovdje, među nama. Ljudi koje svakodnevno srećemo, koji rade u školama, žive u našim ulicama, čuvaju našu djecu – možda nisu uvijek ono što mislimo da jesu.
„Oni nas sve okružuju, samo mi to ne znamo,“ rečenica je koja se posljednjih dana često čuje među zabrinutim roditeljima u Trebinju.
Ovaj slučaj još jednom je otvorio bolno pitanje bezbjednosti djece – kako u digitalnom svijetu, tako i u učionicama. Roditelji bi morali češće da provjeravaju šta im djeca rade na telefonima, s kim komuniciraju, koje aplikacije koriste, jer iza ekrana ponekad stoje ljudi s najgorim mogućim namjerama.
Škola bi trebalo da bude najsigrnije mjesto poslije kuće, prostor povjerenja, učenja i zaštite. Međutim, današnji slučajevi pokazuju da ta granica sigurnosti postaje sve tanja.
Postavlja se pitanje – da li je škola još uvijek bezbjedna kao nekada?
Da li su djeca zaista zaštićena od onih koji bi trebalo da ih obrazuju, a ne da im na bilo koji način naude?
Ovaj slučaj ne smije biti zaboravljen. On treba da bude upozorenje svima nama – da zatvorimo oči ne znači da zlo nestaje, već da ga samo puštamo da raste u tišini.













0 Comments